Made in America, izgrađeno u Bosni: Paradoks prazne kuće

Ako se vozite kroz bilo koje selo u zapadnoj Bosni – od Sanskog Mosta do Cazina, ili dole kroz Hercegovinu – vidjet ćete ih.

Čvrste kuće na dva ili tri sprata. Besprijekorne bijele fasade. Čiste crne metalne ograde. One nisu napadne; one su snažne. Građene su da prežive zemljotres, rat ili nuklearnu zimu.

A ako pogledate malo bolje, primijetit ćete jednu stvar: Roletne su sve spuštene.

Nema veša koji se suši na balkonu. Nema auta u dvorištu. Trava je sumnjivo savršena jer rođak dobija 50 eura mjesečno da je kosi.

Ovo je dijasporaška kuća. To je najzbunjujuća ekonomska imovina na svijetu.

Pogledajmo brojke. Moj komšija, nazovimo ga Mirsad, živi u Chicago. Vozi kamion. Radi 70 sati sedmično. Tokom posljednjih 10 godina, Mirsad je uložio otprilike 200.000 dolara u renoviranje očeve zemlje blizu Tuzle.

Mirsad posjećuje Bosnu tačno 14 dana u avgustu. To je to.

Da je Mirsad uzeo tih 200.000 dolara, mogao bi odsjesti u najboljem hotelu u Sarajevu svaku noć koju provede u Bosni u narednih 150 godina. Ne bi se morao brinuti da li će mu bojler puknuti. Ne bi morao provesti prva tri dana čisteći prašinu.

Vrijeme za odmor: 2 dana. Vrijeme za održavanje: 12 dana. Povrat investicije (ROI): -1000%.

Dio toga je, moramo priznati, konkurencija. Otišli smo bez ičega. Vratili smo se sa nečim.

Ako tvoj komšija Meho postavi novu ogradu, ti ne možeš imati staru zarđalu žicu iz 1985. godine. To sramoti porodicu. Ako Meho uradi izolaciju i novu fasadu, moraš i ti uraditi fasadu.

To je tihi razgovor između komšija koji se rijetko viđaju. Meho popravlja krov. Ti popravljaš krov. To je hladni rat, vođen ciglama i malterom.