Bosna nije osvojila Svjetsko prvenstvo. Osvojila je srca u Gazi.

Put Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu je završen.

Zmajevi se vraćaju kući uzdignutih glava. Za zemlju od nešto više od tri miliona ljudi, sam plasman na najveću fudbalsku scenu bio je historijsko dostignuće. Učinili su više od samog igranja fudbala. Upoznali su milione ljudi sa nacijom izuzetne historije, ljepote koja oduzima dah, nevjerovatne otpornosti i ljudima poznatim po svojoj toplini, humoru, velikodušnosti i gostoprimstvu. Zemlja koju su mnogi nekada poznavali samo kroz tragediju 1990-ih ponovo je viđena, ovaj put kroz ponos, strast i fudbal.

Ali Bosna nije napustila ovo Svjetsko prvenstvo praznih ruku.

Njezini navijači su otišli sa nečim što se nikakvim trofejom ne može kupiti.

Gdje god je Bosna igrala, hiljade Bosanaca su pretvorile američke ulice, navijačke kortehe i stadione u snažne prikaze solidarnosti sa Palestinom. Bosanske zastave vijorile su se pored palestinskih, a često i pored američkih zastava. Mnogi Bosanci s ponosom Ameriku nazivaju svojim domom. Upravo je Amerika primila stotine hiljada bosanskih izbjeglica, nudeći sigurnost, slobodu i priliku za ponovnu izgradnju života nakon ratnih užasa. Solidarnost sa Palestinom nije umanjila tu zahvalnost. Ona je odražavala jedan od najvećih američkih ideala: slobodu da se mirno stane uz potlačene, čak i kada to predstavlja izazov politici onih na vlasti.

Za mnoge Bosance, ovo nikada nije bilo pitanje politike.

Bilo je to pitanje sjećanja.

Bosanci znaju kakav je osjećaj biti među potlačenima. Znamo šta znači izgubiti domove, sahranjivati voljene i pitati se hoće li oni koji imaju moć da zaustave nezamislivu patnju ikada reagovati. Naša historija nas je naučila da šutnja nikada nije neutralna.

Zatim je došao trenutak koji niko nije očekivao.

Iz ruševina Gaze stigli su video snimci palestinske djece koja nose bosanske zastave, slikaju bosanske zastave na uništenim zidovima i zahvaljuju Bosni i Hercegovini i njenim navijačima što stoje uz njih. U mjestu gdje je toliko toga uništeno, Bosna je postala simbol nade, prijateljstva i solidarnosti.

U tom trenutku, fudbal je postao nešto mnogo veće.

Nacija koja je nekada zavisila od savjesti drugih osvojila je srca djece koja prolaze kroz nezamisliva iskušenja.

To je pobjeda koju nijedan semafor ne može izmjeriti.

Bosna napušta ovo Svjetsko prvenstvo bez trofeja.

Njezini igrači odlaze s ponosom.

Njezini navijači odlaze s poštovanjem.

A negdje u ruševinama Gaze, bosanske zastave su postale simboli prijateljstva između dva naroda koji znaju šta znači stajati uz potlačene i boriti se za opstanak kada oni koji imaju moć ne poduzimaju ništa.

Fudbal kruniše šampione.

Historija pamti one koji su se zalagali za nešto veće.